Činjenica da je renomirani partner uspješno proveo privatizaciju Imperiala kao jednu od rijetkih bez previše medijske pompe i s veoma pozitivnim ozračjem, među Rabljanima budi optimizam za budućnost Imperiala i Raba kao destinacije.

Vlado Miš, predsjednik Uprave Imperiala Rab cijeli je 35-godišnji radni ciklus proveo u Imperialu koji je zajedno sa svojim timom spasio od tečaja i, kako sam kaže, „kliničke smrti“. Danas je to jedno od najuspješnijih hotelskih poduzeća u Hrvatskoj, na ponos cijelom Rabu.

VIV: Kako je tekao Vaš put u Imperialu?

Do funkcije predsjednika Uprave znanje i iskustvo sam „brusio“ kao nosač kofera, recepcionar, radnik u prodaji, direktor hotela, naselja i kampa, direktor marketinga i prodaje te kao član Uprave. Dakle, prošao sam jedan normalan razvojni menadžerski put, naravno uz kontinuirano dodatno obrazovanje i stjecanje novih znanja. Menadžerski je posao kreativan i poduzetnički, vrlo zahtjevan, stresan te zahtijeva odricanja i život pod pritiskom. Treba biti često spreman na određene rizike, dobro upravljati vremenom i stresom te se naviknuti da si stalno „pod povećalom“ ako je riječ o tvrtki u državnom vlasništvu i posebice ako se još nalazi u manjoj sredini. Zbog zahtjevnosti funkcije dovoljno sam lijepih i važnih stvari propustio, no i u alternativnom životu bih opet odabrao turistički poziv. Uostalom, cijela moja obitelj radi u turizmu. Moj je najveći motiv spoznaja da znanjem i zalaganjem mogu biti koristan tvrtci i destinaciji, koje su značajno međusobno ovisne.

VIV: Kada ste preuzeli Imperial i od njega stvorili iznimno uspješno turističko poduzeće, dobili ste nagradu udruženja Croma za menadžera godine u kategoriji javnih poduzeća, što samo potvrđuje Vašu neupitnu stručnost. Što je bilo najteže u to vrijeme?

Dužnost direktora Imperiala preuzeo sam 2000. godine kada je Imperial bio gotovo „klinički mrtav“ gospodarski sustav i kojemu su tada svi redom predviđali stečaj kao jedino moguće rješenje. Kumulirani gubitci u poslovanju, više zahtjeva za stečaj na trgovačkom sudu, blokada računa čak šest i pol godina, desetogodišnji izostanak ulaganja, trećina kapaciteta izvan funkcije zbog derutnosti, 30 milijuna eura neplaćenih dospjelih dugova, loša organizacijska struktura s čak 16 društava s ograničenom odgovornošću, radnici mjesecima bez plaća, otežana opskrba objekata, otežano upravljanje resursima, socijalni potresi praćeni štrajkovima i srozavanje imidža temeljne se karakteristike tadašnjeg stanja. Zbog toga je Imperial 2000. bio i medijski slučaj s veoma negativnim konotacijama, što je dodatno otežavalo ionako tešku situaciju. Budući da su prethodno smijenjene dvije uprave i više nadzornih odbora, nije baš bilo neke „gužve“ za preuzimanje upravljanja nad takvom tvrtkom. Za to je bilo potrebno puno toga, ali svakako najviše hrabrosti. Na nagovor predstavnika malih dioničara i zaposlenika prihvatio sam izazov. Naravno, uz podršku tadašnjega novog nadzornog odbora, koji mi je dopustio da samostalno biram tim najbližih suradnika. Na početku nisam ni bio svjestan da je to zapravo moj najveći životni izazov. U mom timu, sastavljenom od postojećih ljudi u Imperialu i mene, nismo se pomirili sa stečajem kao raspletom te problematične situacije, nego smo napravili program konsolidacije i pokrenuli brojne krajnje neizvjesne aktivnosti za konsolidiranje stanja, što je u kratkom razdoblju rezultiralo, za većinu neočekivanim, preokretom u poslovanju. Stečaj nad Imperialom izbjegnut je u posljednji čas. Zapravo je to bila bitka za opstanak Imperiala, o čemu bi se mogla napisati knjiga. Iako je proces konsolidacije trajao oko tri godine, Imperial je već za godinu dana počeo poslovati pozitivno i redovito isplaćivati plaće, bez otpuštanja. Bili smo uporni i uz puni angažman cijelog tima kucali na mnoga vrata i po više puta, mnoge uvjeravali da Imperial može opstati. Značajna je bila pomoć i povjerenje poslovnih banaka, koje u prvoj fazi nisu vjerovale u uspjeh programa konsolidacije, ali su naše daljnje aktivnosti otklonile njihovu sumnju. Doprinos su dali i ostali vjerovnici, kupci i dobavljači, a posebno zaposlenici. Uspjeh konsolidacije Imperiala i rezultati poslovanja prepoznale su u javnosti brojne institucije, a između ostalih i od Croma, koja mi je 2010. godine dodijelila priznanje za menadžera godine. No najveće su mi priznanje nedavno dodijelili Valamar i AZ Fond, odnosno novi vlasnik, koji je potvrdio moj mandat u Upravi Imperiala i time iskazao priznanje za dosadašnji rad i povjerenje za budući rad. Pred nama je puno posla, ali spremni smo opravdati ukazano povjerenje.

VIV: Od Vašeg dolaska na poziciju predsjednika Uprave Imperiala bilo je i nekoliko značajnih investicijskih ciklusa.

Paralelno s procesom konsolidacije, kojim je u potpunosti obnovljen financijski i poslovni kredibilitet te imidž Imperiala, pokrenute su i ulagačke aktivnosti. U posljednjih 16 godina uloženo je blizu 70 milijuna eura, a prihodi su više nego udvostručeni, s kontinuiranim trendom rasta pa se posljednjih nekoliko godina Imperial nalazi među najuspješnijim hotelskim poduzećima u Hrvatskoj. Posljednja je Imperialova investicija prije privatizacije prošlogodišnja obnova i modernizacija te povećanje kategorije hotela Padova, s uloženih oko 9 milijuna eura. Više od 60 % ukupnih kapaciteta danas je kategorizirano s 4*, ostali s dobre 3*, a jedino hotel Eva s 2*. Većina je ulaganja financirana manjim dijelom vlastitim sredstvima, a većim dijelom sredstvima HBOR-a po vrlo povoljnim uvjetima i kamatom od 1 do 2 %. S obzirom na to koliki je značaj Imperiala u gospodarskom životu otoka, tim je ulaganjima značajno poboljšana konkurentnost cijele destinacije. Nesumnjivo postoje potencijali za još brži i veći razvoj, koji su već sada predmet temeljitog promišljanja i planiranja.

VIV: Koji su bili dodatni izazovi da se održite tako dugo na čelu jednoga državnog poduzeća?

Biti na čelu jednoga državnog poduzeća čak 17 godina danas je prava rijetkost, možda i jedinstveni slučaj. Iskreno, nakon svake smjene državne vlasti očekivao sam i svoju smjenu jer rezultati nisu baš uvijek presudni za produljivanje povjerenja upravama državnih tvrtki kada je politika u pitanju. Srećom, u pet nadzornih odbora koji su se za navedeno vrijeme promijenili bili su ljudi kojima su stabilnost poslovanja, uspjeh i razvoj Imperiala bili prioritetni pa podrška nije bila upitna. Fokus je uvijek bio na ciljevima, planu i programu poslovanja te rezultatima koji su kontinuirano rasli u svim segmentima.

VIV: Rab ima nebrojene predispozicije za turizam, pogotovo uzevši u obzir da je ovdje tradicija bavljenja turizmom duga uspješnih 125 godina. Ima li još mjesta za napredak?

Rab je turistički biser Mediterana, sa svim svojim specifičnostima i ograničenjima. Danas su specifičnosti, karakteristične za većinu otočkih destinacija pa tako i Rab, još više izražene nego prije 20-ak i više godina. Tada je prosječni boravak turista na Rabu bio više od 10 dana, a danas je to šest dana te izvan sezone oko četiri dana. Promjene u navikama turista prema kraćim putovanjima i boravcima te izbor što bližih i dostupnijih destinacija sa što raznovrsnijom ponudom i sadržajima za goste koji putuju automobilima ne idu uvijek u prilog otočkim destinacijama. Osim toga, značajne promjene u povezanosti južnijih dijelova Hrvatske prilično su promijenile turističke tokove. Rab je destinacija uglavnom stacioniranog turizma, s manjim mogućnostima razvoja vikendaškog turizma od primjerice Istre i Opatije. Naše smo specifičnosti do sada uspješno pretvarali u prednosti i na tome trebamo još više raditi. Kao veoma mala destinacija trebamo pružiti kvalitetu te nešto jedinstveno, specifično. U tom bi se pravcu trebala razvijati naša buduća turistička priča. Najveći je nedostatak nedovoljan kapacitet plaža u odnosu na broj gostiju, osim na području Lopara. Imperial je stoga inicirao i sufinancirao izradu projekata proširenja i uređenja nekoliko plaža, što je sada jedan od prioritetnih projekata Grada Raba. Nedostaju alternativni oblici turizma kao što je agroturizam s ponudom autohtonih proizvoda i etnoambijenta. Privatne inicijative u tom su pravcu za sada ograničene, iako uvjeti i poticajni mehanizmi postoje. Rab danas ima registrirani smještajni kapacitet za 33 000 turista, a od toga je čak 24 000 u privatnom smještaju. Taj je preveliki udio privatnog smještaja još nedovoljno kvalitetan, neorganiziran i stalno raste, a zbog njihove cjenovne povoljnosti velik je udio lošije platežnih gostiju. Jačom sinergijom javnog i privatnog segmenta moramo više raditi na osmišljavanju što atraktivnijih programa, posebno izvan glavne sezone, u cilju povećanja motiva dolaska. Činjenica da je renomirani partner nedavno uspješno proveo privatizaciju Imperiala kao jednu od rijetkih privatizacija bez previše medijske pompe i s veoma pozitivnim ozračjem, među Rabljanima budi optimizam za budućnost Imperiala i Raba kao destinacije. Uz brend Valamara očekuje se brži razvoj Imperiala, a time i brža realizacija nekih razvojnih planova JLS-a, što će poboljšati konkurentnost cijele destinacije.

VIV: Kakva je struktura gostiju na Rabu?

Struktura je na cijelom Kvarneru slična. Većinom su to gosti iz Njemačke i Austrije. Slijede Slovenci, Talijani, Mađari i Česi. Posljednjih su godina u porastu tržišta Skandinavije, Poljske i Velike Britanije. U izvansezonskim mjesecima veći je udio grupnih aranžmana, a u značajnijem je porastu segment individualnih gostiju. Potrošnja turista je u porastu, ali ne kako to Rabljani očekuju, što znači da se mora dodatno unapređivati kvaliteta ponude.

VIV: Kako je to živjeti na otoku? Kako je raditi na otoku?

Živjeti i poslovati na otoku nikada nije bilo lako pa tako nije ni u današnjem dobu brzih promjena i novih poslovnih pravila. Imperial je tijekom više od pet desetljeća postojanja gotovo čudesno utjecao na gospodarsku, socijalnu i demografsku sliku otoka pa se može reći da se Imperial afirmirao kao model autentičnog razvoja nekada nerazvijenih sredina, koji ni danas nema alternative. Otok Rab već dugo živi od turizma i za turizam. Druge su djelatnosti, osim trgovine, manje zastupljene. Posljednjih se godina budi i malo poduzetništvo u obliku OPG-ova. Ljudi su tradicionalno radišni i većina se domaćinstava bavi s više djelatnosti, uglavnom sitnom poljoprivredom, stočarstvom i dopunskim ribolovom.

Najviše je onih koji se bave iznajmljivanjem soba i apartmana turistima i to je glavni izvor zarade. Svima je već postalo jasno da danas prosječnost nema što tražiti na sve zahtjevnijem turističkom tržištu pa su ulaganja i u tom segmentu sve veća. Rabljani u prosjeku dobro žive, htjeli to priznati ili ne. Posljednjih godina na Rabu nedostaje i nekih profila zanimanja, posebno u građevinarstvu i turizmu, što je opća situacija i drugdje. Svaki otok ima još više izražen jaz između ljeta i zime od ostalih primorskih mjesta na kopnu. Otočki je život u zimskim mjesecima specifičan, ali za otočane uobičajen, osim kad zapuše orkanska bura i stvori dodatne probleme.

Siguran sam da je živjeti na otoku zimi manje stresno nego drugdje, ljudi se još uvijek dosta druže i „feštaju“, sve je nekako opuštenije. Ljetni šušur sve to promijeni.

Rabljani sve više putuju s otoka u druge zemlje, na zimovanja, žele vidjeti nešto novo i učiti, što je dobro. Jako su ponosni na svoj otok, tradiciju, kulturu, turizam, povijesno naslijeđe, čak i buru o kojoj su ispjevali mnoge pjesme. Neki kažu da je Rab „kamen“, a Lopar „pijesak“. Već odavno postoji taj suživot i sinergija kamena i pijeska, isprepleten brojnim povijesnim nedaćama i uspjesima brojnih generacija vrijednih ribara, težaka i turističkih radnika… Ukratko otočana.

VIV: Kako se najradije opuštate u slobodno vrijeme?

To mi je najteže pitanje jer o tome nemam baš puno reći. Kad bih mogao, htio bih vratiti vrijeme kako bih proveo više vremena s djecom kada su bila mala. Za time najviše žalim, ali mi je tadašnji učestali dvokratni posao u hotelu to onemogućivao. Danas svoj „antistresni program“ povremeno provodim u dva manja maslinika koja je posadio i do nedavno održavao moj otac. Volim zimski ambijent, bjelinu planina i skijanje pa sa suprugom i našim prijateljima dio godišnjeg odmora provodimo na snijegu. Ostalo je klasika. Nekoliko kraćih putovanja vikendima ili ponekad i dulje, druženje s dugogodišnjim prijateljima uz dobru „spizu“, dobro vino i pjesmu. Mi Rabljani jako volimo pjesmu… A kaže se „tko pjeva, zlo ne misli“.