Na prvi trening došla je u tenisicama na potpeticu jer joj je takva bila gotovo sva obuća u ormaru. Trčati je zapravo počela iz oklade s prijateljima, krajem svojih četrdesetih, a danas osvaja triatlone i natjecanja za koja je nužan spartanski trening i čeličan karakter.
Trčala je krvavih stopala, plivala i nakon što joj se meduza zalijepila za lice, biciklirala kad više nije osjećala donji dio tijela. Ona je Đurđica Orepić, majka troje djece i hrvatska Ironwoman.
Kad se usporedite danas i nekada, prije maratona i triatlona, što vidite?
Vidim dvije potpuno fizički i mentalno različite osobe. Do svoje 47 godine bila sam posvećena obitelji i poslu. Nije bilo lako. Uslijed teške i kratke bolesti, moj suprug nas je napustio 2005. godine. Troje malodobne djece i naš privatni obiteljski posao pali su u potpunosti na moja leđa. Bio je to velik životni izazov; ostati na nogama i odgojiti sretne i zdrave mlade ljude. Danas sam potpuno druga, ali u suštini ista osoba. Moje sadašnje “bitke“ traže skoro jednaku posvećenost i koncentraciju, no ovo sada je moj hobi, zato sam danas i mentalno druga osoba. Ono na čemu sam posebno zahvalna, a što sam usvojila kroz ovih pet godina treniranja triatlona, su strpljenje, razumijevanje drugih ljudi oko sebe i cijeniti svaku osobnu motivaciju bez obzira na težinu izazova, a sa tim i nesebično dijeljenje pozitivne motivacije.
Kako su izgledali vaši prvi treninzi, koliko je naporno bilo i zašto se isplatilo?
Vjerovatno su izgledali smiješno… Sada kad se u mislima okrenem tim početcima vidim da zaista nisam bila baš “normalna”, no istražiti sebe i svoje potencijale te tako upoznati svoje biće, bilo je nešto najinteresantnije što sam mogla zamisliti. Trčati sam počela iz oklade, a nakon prvog maratona u dvije godine, istrčala sam ukupno 10 maratona i duplo više polumaratona po cijeloj planeti. Moj osobni rekord u maratonu je 3:44h, a u polumaratonu 1:42h. No moram naglasiti da se prije nikada nisam bavila nikakvim sportom, a samim time nisam imala niti tenisice u ormaru. Sa pripremama za svoj prvi maraton počela sam u Valamar Diamant hotelu s organiziranom grupom čistih rekreativaca, poslovnih ljudi. Rekreacija je počinjala u šest sati ujutro. To mi je bio najgori dio dana, taj početak koji boli psihički i fizički. No kad to izdržite, ulazite u jedan novi svijet. Ulazite u sebe samog, počinjete osluškivati tko ste i koliko zaista bez prisile možete izazvati sami sebe. Naučiti plivati kraul u 49. godini bez trenera, bez bazena i tehnike, bio je ogroman izazov. No, nakon otplivanog jednog kilometra u komadu, odlučila sam otplivati i svoj prvi plivački maraton u otvorenom moru, niti mjesec dana od početka učenja. Imali smo prijatelja sa barkom u pratnji, a velika podrška bio mi je i moj partner Ivica. Uspješno sam otplivala 4000 metara bez pauze za 2h10min. Mislim da mi je to dalo taj vjetar u leđa. Jer, trčati je normalno, to je naš prirodan dar; no plivati je zaista teško. Držati glavu u ravnini s morskim dnom, ne disati, ujednačiti pokrete ruku i nogu te disanje, ito tako da se vodoravno krećete kilometrima kroz vodu, nije u našoj prirodi niti svijesti. I dan danas kad plivam i vježbam tehniku kraul plivanja, najviše se iscrpim ali i najviše ponosim sobom.
S kakvim vrstama izazova se sve susrećete na utrkama?
Triathlon distance Ironman se sastoji od tri sporta: plivanje 3800m, cestovni biciklizam 180km i na kraju maraton 42,2km. Tranzicije moraju biti brze i nema stajanja. Najveći stres mi je start utrke. Obično se kreće u 6.30 sati ujutro, u prosjeku je dvije i pol do 3000 natjecatelja, a od toga maksimalno 10 posto žena. Utrčavanje u more, jezero ili rijeku okružena vrlo jakim visokim muškarcima u naponu snage, i početak avanture duge 226km teško je opisati, no da čujem svoje srce kao na razglasu, dovoljno će objasniti količinu adrenalina koja u tim trenutcima bruji mojim venama. Na svakoj utrci koja ima toliku duljinu nešto se desi. U Vichyu je bilo 38 stupnjeva Celzijusa, usne su mi krvarile nakon bicikla jer sam negdje usput izgubila bocu s vodom. Na trčanju su mi u tenisicu upali kamenčići i raskrvarili stopalo. Kad bi nas volonteri zalijevali vodom, iz tenisice su mi izlazili mjehurići krvi. No znala sam ako stanem i čučnem, više se neću dignuti. I tako sam nastavila trčati s kamenčićima. Jedno vrijeme me užasno peklo i boljelo, no kako nisam imala namjeru odustati, jednostavno sam u jednom trenutku prestala osjećati bol. I isplatilo se. Najjača konkurencija u mojoj AGE skupini je odustala zbog jake vrućine i dehidracije. Osvojila sam prvo mjesto i kvalifikaciju za Svjetsko prvenstvo u Koni, a stopala su mi izgledala kao da je netko gasio opuške na njima.
Koja vam je utrka/triatlon najdraža/i i zašto?
Moja prva avantura sa triatlonom desila se u Poreču. Tada još nisam znala ni voziti bicikl, a tek sam naučila plivati kraul. Jedino što sam znala je trčati, a bilo je opako teško završiti plivanje i doći do tranzicije bicikl-trčanje. Bila sam uvjerljivo zadnja na biciklu pa su organizatori već pustili promet, a ja sam imala policijsku pratnju sa sirenama do gradske rive. Htjela sam u zemlju propasti od neugode. No taj prvi okršaj, nakon kojeg sam na cilju rekla “Nikad više, triatlon je samo za najluđe, držat ću se ja trčanja” – uvijek je zapisan u mom kalendaru i, ako se ne poklapa s mojim osvajanjem kvalifikacije za svjetsko Ironman prvenstvo, obavezno sudjelujem na njemu. San svakog triatlonca su Kona Hawaii. To je meka triatlonaca, samo 1700 najboljih iz cijelog svijeta osvaja kvalifikaciju za tu utrku. Željka Miličić, trenerica triatlona iz Zagreba i ja, prve smo žene iz Hrvatske koje su osvojile kvalifikaciju za tu svjetski prestižnu utrku 2016. Pliva se u oceanu gdje nerijetko s triatloncima snime i morske pse, vrućina i jak vjetar na biciklu lome te svih 180km, a na kraju te “bace” na autoput bez hlada da trčiš 42,2km. Svih šest Ironman utrka koje sam završila su jedno iskustvo, izazov i doživljaj za sebe. Na sve sam jako ponosna.
O vama je snimljen i film, osvojili ste brojne medalje – što vama osobno znače svi ti uspjesi?
Dokumentarni film Ironwoman snimljen je 2016. godine. Uopće nisam imala nikakvih očekivnja od filma, a ni od mojih utrka, no desilo se nešto fantastično. Film se konstantno reprizira na HRT3, prošli mjesec čak osam puta, a moji uspjesi su sve snažniji i sigurniji. Sve to nije palo s neba, nitko mi to nije poklonio, nitko nije platio za to. Ti uspjesi govore kakva sam osoba, a to mi jako puno znači. Sad sam na pragu 55. godine i zadovoljna sam svojim životom. Bez kompleksa, bez žaljenja, bez nekih krivaca za nepostignute i neostvarene snove. Ono što me okružuje i ono što osjećam je rezultat mojih odluka. Toga moramo biti svjesni.
Mnoge ste inspirirali da promijene život na neki način; koja vas se priča posebno dojmila?
Bez pretjerivanja, ima ih stotine. Od osam do 83 godine. Jedna je mlađa žena iz Srbije (34), nakon filma Ironwoman odlučila upisati pravni fakultet koji je oduvijek željela završiti. Prije godinu i pol javila mi se sa slikom i diplomom. Djevojčica od 12 godina iz Koprivnice je dan nakon odgledanog filma imala natjecanje u gimnastici. Javila mi se fotografijom na kojoj nosi medalju, osvojila je drugo mjesto. Inače nikad nije bila na postolju, a kad je imala najtežu vježbu rekla je samoj sebi: ako može teta Đurđica plivati s meduzama, možeš i ti! Ima pisama iz Slovenije, BiH, Istre, Dalmacije… Puno puta sam zasuzila nad tim iskrenim i divnim porukama. Shvatila sam da sam učinila nešto predivno, ako sam samo jednoj osobi pomogla da se pokrene. Zato sam svoju zbunjenost preokrenula u transparentnost. Društvene mreže, novinski i TV intervjui, pa i moj govor sa TEX Pula na YouTubeu, inspiracija je i motivacija mnogima. A oni su svi motivacija meni.
Jeste li ikada pomislili da to ipak nije za vas i što vas je nagnalo da ipak ustrajete?
Ima trenutaka, a pogotovo tijekom utrke, da pomislim “ča nisi mogla lipo stati doma, šetati, jesti, piti… Šta ti je ovo trebalo“. To je monolog kad trebam sići sa bicikla, a čekaju me 42km trčanja. No ona druga Dju je puno prkosnija, jača, nemilosrdna i puca samo na prvo mjesto. Kad na kraju osvojim prvo postolje, kažem sama sebi: Ja sam svemir!
Kakvi su vam daljnji planovi?
Ova godina je veoma interesantna, imam osvojene obje najprestižnije kvalifikacije u triatlonskom sportu: Ironman 70.3 World Championship Nica u rujnu i IRONMAN World Championship Kona Hawaii u listopadu. Sezonu utrka ove godine otvaram 14. travnja u Grčkoj na Costa Navarino Ironman 70.3 (113km). Sljedeća je u Poreču 5. svibnja, Plava Laguna 51.50 triatlon (distance olimpijskog triatlona). Naravno da mi je prioritet samo ova zadnja utrka na svjetskom prvenstvu, zato moram slušati trenera, paziti na prehranu i uvijek spavati minimalno osam sati. Ja često ponavljam: ako vas vaši izazovi koje si zadajete ne bude po noći i ne oblijevaju hladnim znojem, onda nisu dovoljno jaki izazovi.
Hvala Valamaru na podršci!
Rezultati s utrke Ironman 70.3 koji uključuje 1,8 km plivanja, 90 km bicikla i 21 km trčanja te s utrke Ironman na kojoj je morala preplivati 3,8 km, odvoziti 180 i pretrčati 42,4 km, za žene od 50 do 54 godine.
- g.
Klagenfurt IRONMAN 3. mjesto
Francuska Vichy IRONMAN 1. mjesto
- g.
Austria Sant Polten Ironman 70.3, 1. mjesto
Hawaii Kona World Championship IRONMAN 2016. Finisher
- g.
Luxemburg Ironman 70.3, 2. mjesto
Portugal Cascais Ironman 70.3, 1. mjesto
Kina Xiamen Ironman 70.3, 2. mjesto
- g.
Crna Gora Kotor, Ocean Lava dugi triathlon 113km, 1. mjesto
Škotska Edinburg Ironman 70.3, 1. mjesto
Argentina South
