Ostajem dosljedan svom rukopisu i nemam ga potrebu prilagođavati.

Vinkovčanin mag. art. Zoran Šimunović mladi je hrvatski slikar koji s posebnim zadovoljstvom radi u Gradskom muzeju Vukovar kao kustos likovne zbirke. Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu upisao je 2008., a diplomirao 2013. u klasi prof. Antuna Borisa Švaljeka. Dobitnik je Rektorove nagrade za najboljeg studenta i dobitnik prve nagrade Sony za kratki film Book 2012. godine. Ove se sezone pridružio našoj Slikarskoj koloniji u kojoj je uz akademskoga kipara Denisa Kraškovića „branio“ hrvatske boje.

Ove ste godine prvi put sudjelovali na Slikarskoj koloniji Valamar Riviere. Kako ste se odlučili na dolazak i koji su Vaši dojmovi? Biste li ponovili?

Kada je riječ o kolonijama, definitivno nisam osoba za to, ali u vašem slučaju nisam mogao odbiti ponudu. Razlog je 36-godišnja tradicija umjetničke kolonije koju ste stvarali i njegovali. Uz toliko dugu tradiciju i raznovrsnu lepezu vrhunskih autora koje ste obuhvatili jednostavno nije bilo moguće ne sudjelovati. Došao sam na poziv gospođe Jerice Ziherl, ravnateljice muzeja Museo Lapidarium, kojoj sam zahvalan kao i vama na pozivu te se radujem daljnjim projektima.

Je li Vam ovo prvo takvo „druženje“ s umjetnicima u obliku kolonije?

U ovakvom aranžmanu da.

Kustos ste likovne zbirke Gradskog muzeja Vukovar. Što Vas najviše veseli u poslu? Koliko taj posao utječe na Vaše stvaranje? Kako nalazite vremena za slikarstvo? Imate li neke svoje posebne rituale i običaje prije nego što uzmete platno i povučete prvi potez?

Biti dio muzejske priče prekrasan je posao (stvarate novu kulturnu baštinu koju ostavljate novim generacijama ), ali potreba za vlastitim stvaranjem ipak nema cijenu. Stoga je moja najveća ljubav slikarstvo. Ono što možete dobiti kada povežete dvije priče, umjetničku i muzejsku, pri čemu jedna ne može bez druge, nadopunjuju se i zajedno stvaraju idealnu kompoziciju. Zapravo na taj način nikada ne napuštate umjetnost. Vrijeme ne bira. Jednostavno samo slikate i stvarate kada god je to moguće, bilo kada i u bilo kojem trenutku. Ako govorimo o onim malim podsvjesnim stvarima, nazovimo ih ritualnim, mislim da ih imam, ali bojim se priznati sam sebi koje su. Novi potezi ipak traže i nove izazove.

Za Vas često kažu da imate specifičan rukopis, da su vaša djela puna emocionalnog naboja i da se ne bojite boja koje nisu toliko uobičajene (baby blue ili ružičasta). Što Vas potiče i motivira na rad?

Hvala vam na tome. Zanimljivo je u svemu da poriv prema stvaranju ili želja da neprekidno stvarate nema granica. Drugačije rečeno, nemate izbora jer ne znate za drugačije. Umjetnost je jednostavno nesavladiva tema koja vas iz dana u dan pozitivno izjeda. Motivacije mi ne nedostaje, a boja me čini sretnim.

Određuje li podneblje i zavičaj umjetnika? S koliko bi se uspjeha jedan Slavonac upustio u stvaranje morskih motiva? Biste li se ikad upustili u avanturu stvaranja motiva koji Vam nisu tako bliski?

Gledano u mom slučaju, da. Stvaram ono što vidim i ne možete negirati niti se oglušiti na prostor koji vas okružuje, zapravo vas on u konačnici i definira. S obzirom na to nije mi strano ni slikati morske motive ako se nalazim na takvom prostoru i ako me inspirira.

U jednom ste intervjuu opisali današnju kulturu kao „opći kaos“ u pozitivnom smislu. Zašto opći kaos?

Danas je sve moguće. Nema pravila. Stvarate što želite. Izbor je toliko šaren da za svakog ima po nešto. I jedino se trebate PREPUSTITI I UŽIVATI U UMJETNOSTI.

Kažete i da se danas mnogo toga trpa pod isti tepih i uživa reputaciju kvalitete i kvantitete. Na što točno mislite? U kojoj mjeri količina uistinu može utjecati na kvalitetu u umjetnosti, da plodan slikar prestaje biti kvalitetan?

Mnogi izražaji (rukopisi autora) zbog neznanja se tretiraju kao umjetnost. Oni možda zaslužuju određeni status, ali ih se ne bi smjelo doživjeti i servirati kao umjetnost. Dosjetke jednostavno ne prolaze, iako i one mogu imati snažnu i izražajnu poruku. Plodan je umjetnik onaj koji živi da stvara, ulaže snažan napor da prenese misao i ono što tada nastaje postaje neprocjenjivo blago.

Kako Vi definirate uspjeh u vizualnom umjetničkom izražavanju? Biste li ikada pristali na prelazak u komercijalne vode, slikanje po narudžbi i sl.?

Sigurno da imponira, ali uspjeh bi trebalo držati ipak malo po strani. Ne treba ga zanemarivati. Možda pomalo dozirati, ako je to naravno moguće. Vrlo lako on poslije postaje opsesija iz koje se ne možete tako lako odmaknuti. Kako za sada stvari stoje ostajem dosljedan svom rukopisu i nemam ga potrebu prilagođavati.

Iza sebe imate i nagrađeni kratki film Book iz 2012. godine. O čemu se radi? Kako ste se odlučili na ovaj tip vizualne umjetnosti? Planirate li snimiti još koji film?

Film smo radili Svetislav Cvetković i ja. Book je jedan od najdražih multimedijskih projekata na kojem sam radio jer upravo svojom temom govori o prezasićenosti informacijama koje nam se serviraju svakodnevno. Vi postajete samo prazna točka, korisnik različitih manipulacija i medija te na kraju nestajete da bi ste zapravo postali nitko. Apsolutno želim raditi na još takvih projekata, ali sve u svoje vrijeme.

Za koja biste Vaša djela rekli da su Vam najdraža ili najuspješnija? Zašto?

Trudim se da svako djelo ima istu umjetničku vrijednost i svakom djelu pristupam s istom dozom profesionalnog šarma. U konačnici je umjetnost složena ljudska djelatnost, ali na rezultat ne možete utjecati koliko god vi to željeli.

Imate li kakvih neostvarenih želja? Što biste još željeli ovjekovječiti na platnu, a do sada niste stigli ili mogli?

Zapravo i ne. Sve ima svoje vrijeme. Tako i kod mene. Neostvarene želje samo su jedna od niti vodilja prema daljnjem stvaranju i ne znam kamo će me to odnijeti. Veselim se prošlim i sadašnjim trenutcima, a za vrijeme koje dolazi ćemo vidjeti.

Što biste kao mladi uspješan umjetnik poručili mladim ljudima koji upisuju i završavaju akademije likovne umjetnosti?

Akademije su tek jedan uvodni segment u sve što treba nastati i stoga ih treba doživjeti ozbiljno. Ambicije koje vas nose i sanjarenja o velikom uspjehu često ostanu samo neostvareni san, ali upravo želja i težak rad iza zatvorenih vrata poslije postaju prepoznati i postaju vaša stvarnost. Velika je žrtva postati „netko“, ali to u bilo kojem smislu riječi ne znači da je netko bolji ili lošiji umjetnik. Uvjeren sam da se rad i trud uvijek prepoznaju i da mladi ljudi nikada ne bi trebali odustati od svojih snova.