Hrvatska ima potencijal razviti najkonkurentniji proizvod za kampiranje na Mediteranu

Vesela, optimistična i nadasve svestrana dr. Josipa Cvelić Bonifačić jedna je od rijetkih osoba koja istinski voli (ali s velikim V) svoj posao, svoju karijeru i… Život. I nakon toliko desetljeća u turizmu njezine su priče o poslu izgovarane s onim posebnim žarom i sjajem u očima. Zbog svog odabira nikada nije požalila: „Turizam je od samoga početka bio prirodan odabir. Pa čak i kada su me roditelji upisali na njemački umjesto na klavir, kada sam cijela ljeta morala raditi umjesto da se kupam kao moji vršnjaci, kada sam išla kao vodič na Plitvice, a škola još nije ni bila završila, čak je i tada sve bilo nekako normalno i prihvatljivo.“ Zbog svega toga i iznimno velikog doprinosa razvoju kamping turizma, dr. Josipa Cvelić Bonifačić bez imalo sumnje zaslužuje nagradu za životno djelo.

VIV: Kao prva žena u Europi koja je uspješno obranila doktorski rad na temu konkurentnosti kamping turizma, jeste li zadovoljni brojem žena koje rade u turizmu?

Raditi u ugostiteljstvu i turizmu posebno je teško za majke manje djece. No u menadžmentu i znanstvenoj zajednici sve nas je više. Valamar je svijetao primjer jer ima toliko divnih i sposobnih žena u menadžmentu, a sve dokazuju da su jednako uspješne kao i njihovi muški kolege.

VIV: Predajete na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji. Vidite li tu iskru u očima studenata i želju da rade u turizmu, da ga učine još boljim?

Među mojim studentima ima krasnih mladih ljudi koji pokazuju entuzijazam, marljivost, posvećenost i ozbiljan pristup studiju, a tako shvaćaju i svoju buduću karijeru. Ima i puno njih koji će biti odlični turistički radnici i menadžeri. No oni su još daleko od iskustva rada. Još im nitko nije ponudio magućnost da učine svijet oko sebe boljim i još ih nitko nije naučio kako će to učiniti, ali ja vjerujem u mlade ljude.

VIV: Od samih početaka karijere vezani ste uz kamping turizam. Kako to?

Nakon završenog Ekonomskoga fakulteta u Rijeci (smjera vanjske trgovine) i kratkoga rada u srednjoj školi u Krku, zaposlila sam se kao voditeljica kampa Pila u Puntu. Bilo je to nezaboravno iskustvo! Imali smo više od 3000 gostiju, a samo jedan telefon i na slobodni signal čekalo se i po sat vremena. Recepcija je bila u kontejneru bez klime, sve smo radili ručno, a novac sam navečer u centralu nosila na mopedu u crnim vrećama, bez ikakve pratnje i straha. No trudili smo se biti dobri domaćini, gosti kampa bili su dragi kao i danas, a mi smo unatoč svemu bili zadovoljni. Potom sam 10 godina bila direktorica tvrtke koja je imala dva kampa i postala sam aktivna u Kamping udruženju Hrvatske.

VIV: Puno ste putovali i upoznali brojne kampove, čak i na drugim kontinentima. Idemo li ukorak s njima ili smo čak i bolji?

Već gotovo 10 godina ponavljam da Hrvatska ima potencijal razviti najkonkurentniji proizvod za kampiranje na Mediteranu. Velik je broj naših kampova dio snažnih korporacija koje imaju mogućnosti investiranja i mogu kreirati konkurentne kamping resorte, čime bi se kao destinacija mogli pozicionirati u Europi u rang s 4*.

Najveći dio države nema nijedan kamp, ali ima fantastične krajolike pa se kamping turizam može razvijati i u tim područjima. No treba biti krajnje oprezan da nas pretjerane poduzetničke inicijative ne odvedu u lošu komercijalizaciju proizvoda.

Hrvatska kao vrhunska kamping destinacija ne podrazumijeva samo smještajne objekte, nego i kreiranje cjelovitoga vanjskog doživljaja u očuvanoj destinaciji (primjerice Velebit, otoci ili nacionalni parkovi) koja može ponuditi i stvoriti specifične doživljaje za brojnu i raznovrsnu kamping publiku: od mladih putnika s ruksacima ili festivalaca preko dobrostojećih obitelji koje će boraviti u kampu u smislu „zajedničkoga obiteljskog boravka“ (family togetherness) do avanturista koji će istraživati Risnjak ili Slavoniju luksuznim kamperima.

Kamperizam je za nas velika šansa jer će dobar dio turista izvan Europe (i posebno s istoka) u brzo otkriti čari upoznavanja Europe kamperom, a mi smo im onda na ruti. Uostalom, Jadranska je magistrala atraktivna kao i najčuvenije obalne ceste na svijetu (npr. Grand Ocean Road u Australiji ).

Ako država bude željela razvijati takav održivi turizam i ne izgubimo li se u bespućima preizgrađenosti, lošeg upravljanja okolišem, zagađivanjem svake vale i rječice, vjerujem da kamping turizam ima sigurnu budućnost. Znate li da Švedska, Danska i Norveška s ljetima koja traju tri tjedna imaju veći kapacitet u kampovima od nas?

VIV: Možete li usporediti rad u turizmu danas i nekad? Jesu li današnji gosti zahtjevniji?

Kampovi su još prije 20-ak godina bili neuređene livade i šume u kojima su, prema našoj percepciji, boravili gosti niže platežne moći. No ti su gosti i onda, kao i danas, pokazivali veliku lojalnost, uživanje u tim jednostavnim uvjetima i visok respekt za sve vrijednosti takvoga načina života: prijateljstvo i neformalnost. I onda i danas gosti u kampu jednako su simpatični, jednostavni i neformalni i – ako pitate bilo koga tko je radio i u kampu i u hotelu – sigurno će se svi složiti s tom tvrdnjom.

Sve studije pokazuju da se gosti u kampovima razlikuju prema motivima putovanja i vrijednostima. Tipičan gost kampa cijeni slobodu, okolicu, prirodu, neformalnost, prijateljstvo te mogućnost donošenja i promjena odluka kamo će, kada će i kako će putovati i boraviti. Psihološki profil gosta kampa najsličniji je profilu nautičara.

20161020_184355-Best-camping

VIV: Aktivni ste i u mnogim kamping udruženjima. Koliko su važne takve udruge i takvi oblici suradnje za razvoj i promociju kampinga u Hrvatskoj?

Kamping udruženje Hrvatske jedino je strukovno udruženje koje se od početka postojanja aktivno bavi razvojem proizvoda i promocijom, a sada i prodajom kamping usluge u Hrvatskoj. KUH je snažno prisutan na tržištu, često predstavljajući i više od nacionalne i destinacijske organizacije. Konkurencija iz drugih europskih destinacija ozbiljno se bavi ne samo promocijom već i razvojem kamping doživljaja, što i od nas zahtijeva žurne akcije. Potrebna nam je veća suradnja i udruživanje sredstava u kreiranju destinacijskih proizvoda i doživljaja.

VIV: Koje biste trenutke iz četiri desetljeća duge karijere izdvojili kao presudne?

Bilo je više teških odluka: prva da napustim rad u školi i odem raditi u kamp, potom druga da napustim sigurno radno mjesto u kampu i upustim se u poduzetničke vode 1990. godine. U korporativne se vode vraćam 1994. Presudan je trnutak za dolazak u Valamar bio kada sam prije 10 godina na večeri ANWB-a u Utrechtu slučajno sjedila za stolom s g. Lanschuetzerom, ali i kada sam odlučila upisati magisterij, a onda i doktorat i sve sama financirati. I to sve uz dvije male kćeri, supruga poduzetnika, kuću punu gostiju, sve običaje maloga mjesta od maškara do fešti svih vrsta i uvijek, ali uvijek, brojne dobrovoljne aktivnosti u mjestu i na otoku. Danas sam sretna i zahvalna kad vidim kako se kamping u Hrvatskoj razvija, što sam uspjela odgojiti svoje kćeri u divne mlade žene i dati im najbolje moguće obrazovanje unatoč činjenici što mame nije bilo stalno uz njih, što sam mogla odraditi brojne zanimljive poslove, a uza sve to ostati uz istoga strpljivog supruga sve ove godine…

VIV: Da se na bavite ovim poslom, čime biste se bavili?

Rođena sam i odrasla na otoku. No nikad mi nije bilo dosadno. Bavila sam se brojnim aktivnostima: s filatelistima sam dva puta osvajala nagrade za najbolje izloške u Jugoslaviji, pjevala u zboru, recitirala i vodila brojne akademije, učila jezike, osam godina plesala folklor i s njim proputovala posvuda, ronila i natjecala se u podvodnoj orijentaciji, surfala… Da ne radim u turizmu, sigurna sam da bih našla tisuću drugih mogućnosti za sadržajan i smislen život.